Roman Igora Štiksa "Elijahova stolica" promatra pitanja identiteta, morala, krivnje, stida i, naravno, ljubavi - bez koje sve ostalo ne bi ni došlo u zaplet i ne bi konačno uzrokovalo tužni kraj života glavnog lika i pripovjedača priče, Richarda Richtera. Richard, pedesetogodišnji pisac iz Austrije, rođen na kraju drugog svjetskog rata, u svojim uspješnim romanima često se obraća pitanju prethodne generacije - generacije svojih roditelja - tj. ljudima koji su sudjelovali u ratu i koji su na mnogo načina bili krivi. On je očito našao pristup toj društvenoj odgovornosti i krivnji, još uvijek prisutnim u njegovom poslijeratnom naraštaju, ali se našao nemoćnim pred osobnom odgovornošću, do te mjere da nije mogao više živjeti.
Richardov život se naglo mijenja nakon što sazna da mu otac nije bio njemački vojnik, koji se ubio ubrzo nakon povratka s istočnog fronta, nego druga osoba, Židov i komunist Jakob Šnajder, koji je došao u Beč iz Sarajeva da bi se borio protiv fašizma. U potrazi za tim starcem u proljeće 1992. godine Richard ide u Sarajevo, slabo se brinući o tome da se u zemlji i u gradu nešto događa. Drugim riječima, upućuje se prema početku svog kraja. Nakon prvog snažnog životnog zaokreta, slijede i drugi, koje Richard lako prihvaća. Ne osjeća se u opsjednutom gradu kao tuđinac, već brzo usvaja bol stanovnika kao svoju, za razliku od mnogih drugih zapadnih pisaca i novinara. Misleći prije da je već u razdoblju života kada je za ljubav prekasno, ipak nalazi ljubav sa ženom 20 godina mlađom od sebe, s Almom. Nalazi li oca? Da - i srećom, i nažalost.
Ovo je prva stvar u nizu najnevjerojatnijih stvari koje su se poklopile kako bi dovele Richarda do njegovog kraja. Ovdje, mislim, svom snagom se pokazuje vještina pisca: u tome kako kroz čitav početak knjige priprema čitatelja za ono što dolazi. Naime, mnogo prije Richarda čitatelj kroz natuknice spozna tko je stari Almin otac, i, nadalje, tko je zapravo Alma. Da, nevjerojatno je, apsurdno, gotovo nemoguće - ali se s vremenom može s tim pomiriti i nekako prihvatiti tu nevjerojatnu činjenicu. Kada Richard stekne to znanje, mi već znamo; sigurna sam da je ovo potpuno planirano, da nije autorov propust, nego svjestan potez. Vješt u prikazu i osudi grijehova predaka, Richard ne zna što učiniti sa svojom krivnjom. Bježi, čim prije napušta grad bez ikakvog objašnjenja; njegov život je zapravo gotov.
Na engleskom se roman zove "The Judgment of Richard Richter", Presuda Richarda Richtera. Mislim da još jedna presuda dolazi i sa strane čitatelja. Pitanje koje sam si postavila: je li ono što mu se dogodilo dobar razlog da si oduzme život? Richard je presudio da jest. Ja mislim da nije. Presuda se nastavlja - i nema tu konačnog odgovora.
2 понравилось
