Рецензия на книгу
Транзит
Анна Зегерс
BonaFides9 декабря 2025 г.Jedna od najvećih putničkih luka u Europi, Marseille, 1940. godine primila je bezbroj izbjeglica i iseljenika koji su htjeli zauvijek napustiti kontinent gdje je izbio rat. Radnja romana njemačke spisateljice Anne Seghers "Tranzit" zbiva se upravo u tom gradu i u to doba. U Marseille dolaze Židovi, Španjolci (koji su se zatekli u Francuskoj tek nekoliko godina ranije, krajem svog građanskog rata), Francuzi i mnogi drugi. Svi imaju i namjeru, i nadu da će dobiti kartu za parobrod pa napustiti zemlju, već okupiranu od strane nacističke Njemačke. Međutim, ispada da je nabaviti kartu najjednostavnija stvar u dupke punom Marseilleu. Za nju je potreban novac, nekoliko sati ili dana, ovisno o sreći, te, naravno, sam parobrod, jer što vrijeme više teče, parobroda je sve manje.
Kao i u današnje vrijeme, putnici trebaju vizu, također ne samo za odredište, već i za zemlje u čije će luke ući parobrod na svom dugom putu za jednu od američkih zemalja. Potrebna im je i dozvola za odlazak te privremeni boravak u Marseilleu. Naravno da svaki od ovih papira ima svoj rok trajanja, i ako jedan isteče dok se čeka još neki dokument, čitav se proces mora ponovno pokrenuti. Međutim, parobroda, trošnih i nesigurnih, ima sve manje. U takvoj situaciji viza se dobiva ili preko veze, ili davanjem nepristojno velikog mita, ili slučajno, čistom ljudskom srećom. I obično, kako to u životu biva, ti ljudi, za koje je odlazak pitanje života ili smrti, ostaju bez vize.
Izgleda da u ovom ludilu postoji samo jedan čovjek koji ne teži za odlaskom, već želi ostati u Marseilleu što je duže moguće. Glavnog lika knjige ne zanimaju parobrodi niti karte. Došao je u grad tražeći posao, jer zna da tamo žive rođaci njegovog prijatelja. Naravno da posla nema; niti su rođaci oduševljeni dolaskom nepoznatog čovjeka. Nijemac je, koji ne podržava naciste, mora skrivati svoje ime i, došavši u Marseille s tuđim koferom, preuzima i identitet pokojnog pisca čiji kofer ima. Ovdje se spaja pitanje osobnog identiteta - što znači živjeti pod tuđim imenom? - te pitanje identiteta u širem smislu - što znači biti Nijemac u Francuskoj 1940. godine, a ne nositi uniformu.
U romanu malo što se događa, što nije besmisleno trčanje od jednog veleposlanstva do drugog, od šaltera za prodaju karata do luke. Likovi jedu picu i piju vino, a uz to gledaju oko sebe i primjećuju druge putnike, čije su priče slične jedna drugoj. Evo jedne žene koja mora odvesti dva velika psa u Ameriku, mrzi ih ali su jedini razlog da može dobiti vizu. Evo druge koje je svugdje dobila otkaz i sada troši sav ušteđeni novac u restoranu na skupe kamenice. Evo još jedne žene, lijepe i tužne, koja nekoga već danima traži. Koga? Koga se traži toliko dugo i uporno? Zašto ne odustaje? Zašto je toliko lijepa, a ne traži glavnog lika? Da ga netko samo traži s takvom snagom...
Osim emigracije, priča je, naravno, i o ljubavi koja se rodi usred svih nepogodnih okolnosti. O izboru i odlukama, o vjernosti i komforu, o životu koji ipak ide, dan za danom, iako je osjet da dok se viza čeka, ni život neće ići dalje, već će također čekati. Iako smještena u prošlosti, priča je aktualna i danas, jer još uvijek živimo u svijetu gdje postoje granice, ratovi i, naravno ljubav. Odličan je roman za sentimentalne ljude, za ljubitelje povijesti, za one koji se ponekad bore s birokratskim paklom.
119