Stajali su pod golemom vrbom, uz potok koji je bio tako malen da ga je i dijete moglo prekoračiti, ali glasan kakvi već znaju biti potočići s kojih se čovjek još nije napio vode, i plakali su obojica, svaki zbog svoje tuge, nad dvanaest mrtvih Cigana. Nad mađarskim gulašima u nekoj pusti kasne jeseni trideset i neke, nad balkanskim diktatorima malih crnih brčića o čijim je posjetama Parizu redovno izvještavao bulevarski tisak, nad vezenim svadbenim peškirima koji su vihorili nad Vrbasom dok su mladoženja i mlada bježali od kiše, nad povorkom koja je ispraćala sina općinskoga načelnika u vojsku dok je pijani kum mravinjake zalijevao rakijom, nad Kajmakčalanom i Mohačkom bitkom, opjevanim porazima i pobjedama zaključanim iza sedam brava Kraljevske Royal banke u Bukureštu, nad mrtvim hrvatskim pjesnikom u španjolskoj ubožnici, nad Marijinom Kongregacijom Gospođica koja je 1937. u Krekovoj ulici broj 7 u Sarajevu slavila jubilej pa su naručili Cigane da im sviraju jer su bili jeftiniji od orkestra hotela Evropa, nad trgovinom gvožđem Majdan i Malim Metalumom u vlasništvu Isidora A. Altarca, Kleinovog tetka o kojem već godinu dana ništa ne zna, nad knjižarom Orfelin, vlasništvo Milutina D. Stanojevića, u beogradskoj Ulici svetoga Save, u kojoj je 1932. Ivo Regini kupio spomenar "U mom srcu piše, volim te najviše", a ona je znala tko joj ga poštom šalje, iako se on sramio potpisati, nad ruskim emigrantom koji je godinu kasnije skočio s Revelina i sahranili su ga uz grobljansku ogradu, bez imena i znaka, nad bistrim sokom od ružinih latica koji se prodavao na splitskoj rivi onoga dana kada je stigla vijest da je ubijen kralj Aleksandar pa je žandarmerija u znak žalovanja zabranila ružin sok, svima osim djeci mlađoj od dvanaest godina, nad zagrebačkim šarenim kišobranima koji propuštaju kišne kapi, nad morskim rakovima s plaže u Crikvenici krajem maja 1912. dok su zavaljeni u ligeštule i s pogledom na zalazak sunca umirali praški i požunski tuberani, nad trgovcem kožom Majirom Alkalajem koji je u kvalitetan svinjski boks presvukao komandnu kabinu broda Leonica, nad Stručnim udruženjem imalaca kinematografskih radnja Savske banovine u Varšavskoj ulici broj 6 u Zagrebu, koje je preko Samuela F. Kleina i njegove brodarske kompanije naručivalo kolutove s najnovijim amerikanskim filmovima, ali im je nakon godinu dana propao posao jer je umro Rudolf Valentino, nad sahanima i džezvama iz bazara kraj Staroga mosta u Mostaru koje je Klein kupovao poslovnim partnerima iz Hamburga i Ostendea, nad zagrebačkim muzičarima koji sviraju po pariškim i londonskim varijeteima, nad slijepim prodavačem srećki sa željezničke stanice u Vinkovcima, koji je ponavljao Miš beli sreću deli!, a u kavezu na stoliću sa srećkama bio je ogromni sivi štakor, nad albanskim kraljem u čijoj su pratnji bila trojica ljutih otomanskih askera, a njihova je ljutnja pariškoj rulji bila smiješna jer je svaki bio stariji od osamdeset godina, nad telalima koji su u ljeto 1935. po livanjskim, duvanjskim i bugojanskim sokacima i ulicama lupajući u doboše reklamirali cipele Bata "u kojima se siromasi osjećaju kao kraljevi", nad brodskim sirenama koje su tužno zavijale pred mrtvim tijelom Stjepana Radića, u augustu 1928. dok su drvena vrata na damskim kabinama lupkala na vrelom vjetru, a čuvari po pustim kupališnim plažama iz dosade tražili zlato, nad brkatim revolucionarima i borcima protiv duhanskoga monopola koje je žandarmerija u lancima provela niz Stradun dok su se djeca zatrčavala i pljuvala ih, nad urarom Josefom Kopelmanom, Aleksandrova ulica broj 55, iz Sarajeva, od kojega je Klein kupio džepni sat s ugraviranim monogramom meksičkoga princa, i nad doktorom Grigorijem Merkulovim, iz iste ulice broj 71, kojemu je išao nakon što je u prenoćištu Elezar i sinovi u Konjicu dobio stidne uši, nad brodicama koje su lutale po korčulanskoj lučici nakon što ih je jedne noći netko iz osvete odvezao.